Na svom životnom putu prolazimo kroz mnoge faze: od samog rođenja, prve riječi, koraka, igre, prijatelja, škole, izlazaka, simpatija…pa i prvih ozbiljnijih ljubavi, vjenčanja, osnivanja obitelji . Uostalom, znate već i sami kako kronološki naš život izgleda.

U nekom trenutku nailazimo na svoju srodnu dušu, osobu koju zavolimo svim srcem i poželimo ljubav okruniti brakom. Sama procedura ide otprilike ovako: on potajno kupi zaručnički prsten i čeka najpogodniji trenutak da se baci na koljena i izgovori (preznojavajući se) ono famozno „hočeš li se udati za mene?“. Onda ona iznenađena (kobajagi) prekriva usta da zatomi krik, razrogačenih očiju, hiperventilira i jedva izgovara DA..DA..DA!!! Njemu pada kamen sa srca, rukavom briše znoj sa čela, ustaje i onda se grle, grle, što jače. I ljube se, i sretni su, i trče svima znanima i neznanima objelodaniti vijest. Obitelj, prijatelji, poznanici – svi razdragani, čestitaju, smiju se, tapšu buduće mladence koji su u epicentru pozornosti. Divota.

Sve ovo je tek uvertira u pravo ludilo – organizaciju vjenčanja. Zamislite kolika je to količina stresa. Izabrati vjenčanicu, odijelo, salu, muziku, cvijeće, hranu i sve ono što se podrazumijeva da bi se jedna svadba mogla nazvati uspješnom. Da li će sve proći u redu? GRČ! Neće valjda kum zaboraviti prstenje? GRČ! Hoće li doći do sukoba između posvađanih strana (pošto ih manje-više u većini obitelji ima)? GRČ! Niz takvih pitanja taj dan, koji bi trebao doista biti jedan od onih najposebnijih, pretvara ga u jedan ogroman grč.

Zašto sve mora biti stereotipno? Već kad ulažemo ogromne količine novca onda barem učinimo da to bude zaista događaj koji se pamti.

Kako to profesionalci rade pogledajte u priloženom video klipu. Malo tko bi ostao ravnodušan na količinu mašte i uloženog truda te mogao reći NE.