Meša Selimović - „derviš” sa ožiljkom na duši

Na današnji dan, 26. aprila 1910. godine, rođen je velikan jugoslovenske književnosti  Mehmed Meša Selimović. Najpoznatiji romani „Derviš i smrt” i „Tvrđava” predstavljaju pečat njegovog književnog stvaralaštva i umetničkog izraza, ali i tragove svedočanstva o ličnim dramama i egzistencijalnim dilemama slavnog pisca.

Rođen je u patrijarhalnoj muslimanskoj porodici Paše i Alije Selimovića u Tuzli, u tadašnjoj Jugoslaviji. Književnik po daru i talentu, ali i po formalnom obrazovanju, Selimović je 1934. godine diplomirao srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

U periodu pre Drugog svetskog rata radio je kao gimnazijski profesor, a nakon rata kao predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu, umetnički direktor Bosna filma, direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i glavni urednik izdavačkog preduzeća Svjetlost. Bio je dobitnik je brojnih priznanja i član ANUBiH i SANU. Umro je u Beogradu, 11. jula 1982. godine.

Sa književnim radom je počeo relativno kasno, u vremenu koje nije bilo naklonjeno misliocima slobodnog duha. Možda je pisana reč u tom vremenu bila slamka spasa za njegovu dušu koja se borila sa ideološkim, ali i ličnim i porodičnim dilemama. Završena antifašistička borba donela mu je pirovu pobedu, trijumf ideologije za koju se borio i porodičnu nesreću, tragičnu smrt brata Šefkije koji je ponižen i ukaljan stradao od ruke svojih saboraca. Sa današnjih pozicija, teško je domisliti koje sile nakon takvih iskušenja sačuvaju političke stavove i održe čoveka na istom ideološkom putu. U tim danima Mešinog života treba tražiti izvor inspiracije za brojna dela u kojima se prepliću čovek, njegova egzistencija, sudbina i dirljivi pokušaj pravdanja pred samim sobom:

„- (…) Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po božijim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bi se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?

- Riječi su ti teške (…) Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.

- Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

- Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?”

Derviš i smrt

Mnoge priče, lične i istorijske, Meša je ostavio nezavršene. Iako je u „Sjećanjima” (1976) govorio dosta i o svom životu, ostalo je nejasno zašto je nakon kraha braka sa prvom suprugom zauvek zatvorio vrata tog dela svog života i prekinuo svaki kontakt sa tek rođenom kćerkom, koju nikada više nije pomenuo. Zbog ličnih i porodičnih odluka koje nisu bile u skladu sa stavovima Komunističke partije, isključen je iz članstva 1947. godine, a ponovo je primljen dve godine kasnije. Nesumnjivo velika ljubav, možda i pritajeni bunt protiv sistema čija mu je surovost otela brata, naveli su ga da napusti tek stvorenu porodicu i započne život sa Darkom, kćerkom divizijskog generala bivše jugoslovenke vojske, sa kojom ostaje do smrti.

Krajem 1960-tih i početkom 1970-tih, Meša doživljava velike profesionalne uspehe. Narodno pozorište u Sarajevu izvodi „Tvrđavu”, dramu u dva dela, po istoimenom romanu posvećenom kćerkama iz drugog braka, Maši i Jasenki, a Meša postaje počasni doktor Univerziteta u Sarajevu. Iste godine je kandidovan za Nobelovu nagradu za književnost.

 „Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća,  oduzima mu hrabrost,  umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?”

Meša Selimović, kao i brojni drugi književnici sa prostora bivše Jugoslavije, u godinama balkanskog previranja nije bio pošteđen političkog nasilja i otimačine za njegovim likom i delom. Svaka strana je nudila pisane argumente o ispravnosti svojih stavova, često tumačeći Selimovićeve reči po svom nahođenju i u svrhu svojih ciljeva. Sam Meša je, sa umom ratnika i dušom pisca, prepoznavao razdor i slutio nemire. Ostavio je u amanet reči:

„Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo.”

Creative Commons License Zabranjeno je kopiranje članka na druge sajtove bez validnog linkovanja ka originalnom tekstu u skladu sa licencom ΜΕΔΙΑΣ by Vojin Petrović is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License i prema odredbama Zakona Republike Srbije o autorskim i srodnim pravima ("Sl. glasnik RS", br. 104/2009, 99/2011 i 119/2012). U slučaju neovlašćenog kopiranja bićemo prinuđeni da preduzmemo korake u skladu sa čl. 35 i čl. 36 Zakona o autorskim i srodnim pravima i zatražimo naplatu zakonom propisane nadoknade.

Pretraga
Preporučujemo
Arhiva članaka
Misao dana

Poslovicama se kod nas ubijaju ljudi na najbrži i najnepravedniji način.

Ivo Andrić

Prijavite se

Prijavite se na listu za primanje informacija o novim člancima i ostalim dešavanjima na našem Magazinu. Unesite Vašu E-mail adresu:

ΜΕΔΙΑΣ na Fejsbuku
ΜΕΔΙΑΣ na Twitteru

Creative Commons License ΜΕΔΙΑΣ by Vojin Petrović is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License. |