Oko XII veka narod kineske provincije Fuđen je počeo da oseća pojačan strah za svoju bezbednost. Njihove kuće nisu više bile dovoljna zaštita od naoružanih bandi koje će u narednih nekoliko vekova pustošiti ovaj region.

Porodice su počele da udružuju svoja sredstva i grade utočišta koja su pružala veću sigurnost i vekovima čuvala imovinu i živote stanovnika planinske oblasti jugoistočne obale Kine. Ideja o izgradnji zatvorenih utvrđenja nije bila novina, ali je napredak u tehnologiji i graditeljskim veštinama omogućio stvaranje ovih jedinstvenih mikro zajednica obezbeđenih debelim zidinama. Građene su u kružnom, ili ređe pravougaonom obliku, a njihova visina je dostizala i pet spratova.
Imućniji su ih gradili od kamenih blokova, a skromnije zajednice od nabijene zemlje kombinovane sa drvetom, bambusom i drugim materijalima koji su ojačavali spoljašnje zidove čiji je prečnik dostizao i do 2 metra. Njihovu stabilnost nije mogla da naruši ni topovska paljba, ni zemljotresi koji su oduvek bili česta nepogoda u ovom regionu. Tokom leta su bili odlična zaštita od vrućine, a zimi su od hladnoće štitili bolje nego najbolji savremeni izolacioni materijali. Do danas je sačuvano dosta tvrđava površine od preko 10000 m2, u koje je bilo moguće smestiti 80 porodica, ali u njihovo zlatno vreme nisu bile retke ni tvrđave sa površinom od preko 40000 m2.
Sistem gradnje je bio zasnovan na principu jednakosti, svaka prostorija u delu koji je predstavljao konak za porodice je bila iste veličine, napravljena od istih materijala, i sa identičnom veličinom i položajem prozora.
Pored porodičnih konaka, tulou tvrđave su imale skladišta za namirnice, staje, hramove, oružarnice, bunare za vodu i jednostavne kanalizacione sisteme. Postojao je samo jedan ulaz. Ni sa jedne druge strane se nije moglo probiti u dvorište tuloa, jer na nižim spratovima kule nije bilo prozora na spoljašnjem delu. U tvrđavi je sve bilo podređeno bezbednosti. Zajednice su bile dobro opremljene osnovnom infrastrukturom za preživljavanje i zalihama hrane, tako da su mogle da izdrže dugotrajnu opsadu i potpuno se zatvore tokom napada. Uprava i organizacija nad tulou tvrđavom bila je poverena vođama malih klanova, obično starijim članovima najbrojnijih porodica. Ukoliko bi neki klan previše ojačao, izdvajao i se gradio svoj novi tulou.
Njihova primena nije bila samo u pasivnoj odbrani. Na najvišim spratovima su bile skrivene karaule zaštićene gvozdenim pločama iz kojih su izbacivane strele, a u kasnijem periodu su korišćene i za paljbu iz vatrenog oružja. Sistem tulou zaštite se pokazao tako efikasan da ga je usvojilo čak 46 gradova. Oni su 2008. godine od strane UNESCO-a proglašeni za Svetsko istorijsko nasleđe. Iako su često nazivani i Haka Tulou (po Haka narodu), njihov naziv je nedavno standardizovan u Fuđen Tulo, jer ih je u istoimenoj provinciji pored Haka koristio i Min Nan narod.
Iako su se mnogi stanovnici tuloa do danas odselili u moderne stanove, ili u veće gradove u potrazi za poslom, zadržali su pravo vlasništva nad svojim drevnim domovima. Redovno se vraćaju tokom sezone praznika i za porodična okupljanja. Poštujući svoje obaveze prema zajednici čuvaju ovo arhitektonsko blago za buduća pokoljenja.