Ali, roman „Otmenost ježa” (L'Élégance du hérisson) francuske književnice Mjuriel Barberi će iz stranice u stranicu sve više držati vašu pažnju. Iza kućepaziteljke Rene koja je na sebe nabacila fasadu priproste domarke, a potajno obožava Tolstoja, japansku kinematografiju i muziku Gustava Malera, krije se vrhunska inteligencija i prefinjen humor.

I pored njenih napora da to sakrije, postepeno je otkrivaju Paloma, pronicljiva 12-godišnja ćerka bogatih vlasnika jednog od stanova i novi stanar, gospodin Ozu, uspješni japanski biznismen. Palomini nemiri i staloženost gospodina Ozua su pored zanimljive ličnosti kućepaziteljke Rene ono što emocijama boji ovo delo. Mjuriel Barberi, po osnovnoj vokaciji filozof, vrlo je pažljivo i sa mjerom oslikala njihove likove. Forma direktnih ispovesti i rijetkih, ali značajnih dijaloga, ne ostavlja mnogo prostora za proizvoljna tumačenja ličnosti aktera.

„Zovem se Rene, imam pedeset četiri godine, radim kao pazikuća u buržujskoj zgradi u ulici Grenel broj 7… Toliko se dobro uklapam u uobičajenu predstavu o pazikućama da nikome ne bi palo na um da sam načitanija od svih onih nadmenih bogataša.”

„Zovem se Paloma, imam dvanaest godina, živim u bogataškom stanu u ulici Grenel broj 7. Međutim, odavno znam da je krajnje odredište kugla za ribice, ispraznost i glupavost života odraslih. Otkud to znam? Ja sam, naime, veoma pametna. Čak izuzetno pametna. Zato sam donela odluku: na kraju ove školske godine, na trinaesti rođendan, ubiću se.”

Paloma i gospodin Ozu otvaraju novo poglavlje u životu tajnovite kućepaziteljke, gledajući njenu ličnost, a ne društveni položaj. Knjiga je puna prefinjenog humora i zdravog, nematerijalnog pogleda na svijet. Ovo je najčitaniji roman u Francuskoj u proteklih nekoliko godina i već je ekranizovan. Brojni kritičari smatraju ovo delo knjigom decenije u Francuskoj poredeći je sa Prustom i vjeruju da ona predstavlja prekretnicu i iskorak iz „pariske bombonjere”, kako često opisuju savremenu francusku književnost.

Čitalac od početka zna da Rene i Paloma imaju više zajedničkog nego što su svjesne i sluti zanimljivo intelektualno putovanje koje ih očekuje. Paloma o Rene:

„Gđa Mišel... Kako da kažem? Odiše inteligencijom. Međutim, trudi se, jel' da, vidi se da se iz petinih žila upinje da igra ulogu pazikuće i deluje kretenasto. Ali ja sam je posmatrala kako se obraća Žanu Artanu, kad priča Neptunu iza Dijaninih leđa, kad gleda gospođe iz zgrade kako prolaze pored nje bez pozdrava. Gđa Mišel ima otmenost ježa: spolja je načičkana bodljama, prava tvrđava, ali slutim da je iznutra isto tako jednostavno istančana kao jež, lažno nezainteresovana životinjica, žestoko nedruštvena i strahovito otmena.”