Čoban tjera ovčice

23 Oct 2012
Autor V.B.
356 pregleda

… je pjesma malo kome nepoznata. No, nešto u posljednje vrijeme baš i ne štima. Ovaca imamo, čobana ni za lijeka. Da li je posao čobana na izdisaju i treba li ga reanimirati, problem je koji obuhvaća ne samo exyu republike, već je raširen i daleko van granica.

Čoban tjera ovčice

Zašto je to tako? Zašto mladi ljudi bježe sa sela i posao traže u gradovima? Jednostavan je odgovor – u gradove se mnogo više ulaže. Recimo da ste mlad čovjek i imate mogućnost birati: život na selu ili u gradu. Malo tko se odlučuje na prvu varijantu, upravo iz razloga što gradovi obiluju bogatstvom sadržaja, za razliku od sela. Primjerice kina, kazališta, koncerti, klubovi, dućani i sva ona mjesta na kojima možete prikratiti vrijeme, a naravno usto se i kulturno i obrazovno nadograđivati.

Nasuprot tome, da vidimo što nam to selo nudi. Kino? Kazalište? Koncert? Ništa od toga na selu nema, inače se ne bi selom zvalo. Osim čistog zraka, zdrave hrane i nesvakodnevnog stresa, selo nema nikakav drugi sadržaj. Možda pokoja crkva, nedjeljno seosko ukupljanje pred dućanom, ispijanja rakijica ili piva iz flaše i razglabanja čija se krava otelila ili čija kokoš je najbolja nesilica učine jedan seoski dan zanimljivijim. Da li je to mladim ljudima dovoljno? Naravno da nije i naravno da bježe u gradove. Sela nam odumiru, seoski poslovi odumiru, pa stoga nije ni čudo što gospodarstva vape za pastirima.

Nekad se dobar pastir mogao naći po selima, jer uvijek je netko nekog mogao da preporuči, a danas nije rijedak slučaj da osvane novinski oglas u kom se traži pastir za dobru plaću, uz stan i hranu.Prominski stočar Mirko Validžić tvrdi da je osobno našim ljudima nudio plaću od tisuću eura, ali se nitko nije odazvao. Javio mu se jedan bračni par bez zaposlenja, ali su na kraju odustali uz komentar: “Što ako nas netko vidi da čuvamo ovce?” Pa zar je takva sramota pastirom biti? Pogotovo u današnje vrijeme kada se masovno ostaje bez posla, a živjeti se od nečega mora. No, i pored toga strahovito je teško naći nekoga voljnog da po čitav dan trči za ovcama i kozama. Izgleda je lakše sjediti ispred tv-a i napasati oči svakojakim reklamama prehrambenih proizvoda nego iste konzumirati. Sjediti i nadati se nekom finijem zaposlenju.

Ali, ajmo povući malo paralelu pa da vidimo tko je u čitavoj priči ovca.

Čoban počinje raditi s otprilike 15 godina starosti, jer za obavljanje tog posla nije potrebno školsko obrazovanje, već sama praksa na otvorenom, dok fakultetski obrazovana osoba započne privređivati po završetku školovanja, cirka s 25 godina. Znači, ako uzmemo neki prosjek od 4.500 kuna pa pomnožimo s 12 mjeseci u godini dobijemo brojku od 540.000 kuna, koje je zaradio samo u toj razlici od 10 godina što je započeo ranije raditi.

Za razliku od njega, uzet ćemo primjer jednog programera. Znači školuje se do, kako smo naveli, 25. godine starosti, zatim se zapošljava, naravno ne odmah na maksimalnoj plaći jer ipak treba proći određen proces samodokazivanja. Za to vrijeme dok se školovao mjesečno je trošio, navodim samo fakultetski period, u prosjeku oko 2.000 kuna minimalno. Znači, opet množimo 2.000 s 12 mjeseci u godini i dobijamo brojku od 24.000 kuna godišnje, koju opet pomnožimo s 5 (minimalnih) godina provedenih nad knjigom, a u većini slučajeva to bude i po 6-7 godina, i na koncu dobijamo definitivnu cifru od 120.000 kuna. Onoga trenutka kada počne raditi, ostvaruje plaću od maksimalnih 7-8.000 kuna na mjesec. Znači, jasno je da je čoban od samoga starta u daleko većoj prednosti jer je u samoj toj razlici od 10 godina već ostvario finu svotu na štednoj knjižici.

Ajmo dalje s uspoređivanjem. Jedan čoban radi na svježem zraku, jede zdravu hranu, ne izlaže se stresu, fizički je aktivan, znači u top formi. Programer radi u zatvorenom prostoru, izložen zračenju s monitora, pod vječnim stresom, živi u gradu, udiše smog, zelenu površinu viđa samo na dječjim slikovnicama.

Ne treba vas navoditi na zaključak tko u čitavoj priči zdravije živi i tko je zapravo ovca?

Ne vjerujem da toga mladi ljudi nisu svjesni, ali teško se odreći onoga što u gradu imaju. Kada bi se poradilo na širenju gradskog načina života u ruralnim područjima, ni pastira ne bi nedostajalo.

Creative Commons License Zabranjeno je kopiranje članka na druge sajtove bez validnog linkovanja ka originalnom tekstu u skladu sa licencom ΜΕΔΙΑΣ by Vojin Petrović is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License i prema odredbama Zakona Republike Srbije o autorskim i srodnim pravima ("Sl. glasnik RS", br. 104/2009, 99/2011 i 119/2012). U slučaju neovlašćenog kopiranja bićemo prinuđeni da preduzmemo korake u skladu sa čl. 35 i čl. 36 Zakona o autorskim i srodnim pravima i zatražimo naplatu zakonom propisane nadoknade.

Ostavite Vaš komentar

Ako niste već objavljivali komentare na našem magazinu, komentar će biti objavljen posle moderacije. Vaša email adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.

0 komentara

Podelite sa prijateljima

Translate article

Pročitajte slične članke

Prijavite se

Prijavite se na listu za primanje informacija o novim člancima i ostalim dešavanjima na našem Magazinu. Unesite Vašu E-mail adresu:

Medias na Fejsbuku

Medias na Twitteru