Generacije koje su odrastale uz njegove knjige upijale su priče o dečaku koji živi „ispod zmajevih krila” i „krnjeg meseca” pod planinom Grmeč. Uz Brankovog Nikoletinu, strahote rata su izgledale manje strašne, a teško odrastanje u ratom okrnjenim porodicama postajalo lakše uz njegove „orlove”, Jovanču, Strica, Nikolicu, Vanjku i Lunju. Tih godina, svi namćorasti starci koji su decu terali iz voćnjaka ličili su na poljara Lijana, a školske dogodovštine na „magareće godine”. Za sve koji su ostali bez zavičaja, dom je postala Ćopićeva „bašta sljezove boje”.

„Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je u dobro čuvanoj rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni starci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.”

Pričama je gradio ličnost svojih mladih čitalaca, usađujući im ljubav prema domovini i prijateljima, empatiju prema slabijim drugarima i poštovanje prema starijim članovima porodice. Lik njegovog „djeda Rade” sanjara i namćora, sklonog da se sa celim svetom zavadi zbog svog fleksibilnog tumačenja boja iz prirode, jedan je od najdirljivijih likova iz naše književnosti.

„Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s’ mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka. ”

Nežne priče i sećanja i iz detinjstva bili su namenjeni najmlađima. U pričama za decu je mnogo vedrine i duhovitosti kojom je oslikan mentalitet poštenih i mudrih, ali pomalo nespretnih gorštaka sa kojima je odrastao i o čijim je dogodovštima sa mnogo ljubavi i humora pisao. Bio je, po rečima Matije Bećkovića, „najomiljeniji pisac, najstarije dete naše zemlje, najzdraviji sin srpskog naroda i najduži osmeh Beograda”.

Melanholija koju je nesumnjivo nosio u sebi, pomešana sa jakom verom u ideologiju za koju se tokom rata borio u „ognjenom rađanju domovine” i oštrim umom intelektualca, obeležila je poseban deo Brankovog stvaralaštva.

Gledajući kako u otetom, nekada im omraženom, buržoarskom luksuzu uživa posleratna komunistička vlast, iz Branka je početkom 1950-tih kao vulkan izletela „Jeretička priča”, satira koja je pokrenula salvu osuda od strane državnog vrha i njegovih nekadašnjih saboraca. Teško je reći da li se, imajući u vidu progon koji je doživeo, Branko ikada pokajao zbog ove ogoljene iskrenosti čije su posledice razbile iluziju o nepovredivosti ratnih prijateljstava. Možda je najbolji odgovor na to pitanje rečenica iz pisma koje je uputio svom saborcu, Veljku Vlahoviću:

„…Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me čak i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, nego li književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti. Nije mene bez razloga ovaj narod primio i privio na srce. Ja govorim iz njegove duše… ”

Na njegov progon pozvao je u svom govoru na Trećem kogresu AFŽ-a i sam Tito, nazivajući spornu Ćopićevu pripovetku „neprijateljskom satirom”. Komunistički poslušnici su počeli da se utrkuju ko će pogrdnijim imenima nazivati celokupno Ćopićevo stvaralaštvo, dajući mu epitet „seljačko-kulačkog anarhizma” i malograđanskog kritizerstva. Krajnje nečasnim izvlačenjem iz konteksta reči iz njegovih priča, sa velikim žarom su ga optuživali da u svojim delima izvrće ruglu i podsmehu gorštake, prikazujući ih kao glupe i sirove ljude.

Poražena progonom i cinizmom svojih nekadašnjih ideoloških istomišljenika, kojima je na vrhu lestvice na koju su se popeli bio zamagljen pogled na sistemsko urušavanje ideja bratstva, jedinstva i jednakosti, Brankova duša se razbolela. Nepovratno i neizlečivo, njegova želja za životom se gasila.

Voljeni narodni pisac, osuđen na doživotnu nepodobnost od strane režima, nakon duge unutrašnje borbe završio je svoje „ratnikovo proleće” u martu 1984. godine skokom sa Mosta bratstva i jedinstva u Beogradu. Pokoljenjima je ostavio jedan ceo novi svet, dirljiv i nežan svet „medvjeda i leptirova”, „zanesenog dječaka” i „gorkog meda”.

„Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Đoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite. Neka bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričače dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.”