Osmeh koji je vratio veru u ljude

29 Sep 2015
Autor Mirjana
3268 pregleda

Snaga osmeha, te jednostavne metaforičke umetnosti ljudskog izražavanja, nigde nije bolje oživljena nego u sećanju slavnog pisca Antoana de Sent Egziperija otkrivenom u knjizi Pismo taocu.

Osmeh koji je vratio veru u ljude

Poznati francuski pisac, novinar i pilot našao se u Španskom građanskom ratu kao izveštač. Jedne noći, snage pobunjeničke milicije su ga zarobile na spavanju. Ne gledajući mu lice, sa zanimanjem su posmatrali njegovu kravatu, luksuznu i nepripadajuću anarhističkoj postavci krvavog ratnog okruženja.

„Očekivao sam pucanj, jer to je bilo vreme prekih suđenja. Ali pucnja nije bilo. Nakon potpune praznine koja je trajala par sekundi, kada je kretanje delovalo kao ples po drugom univerzumu, moji anarhisti su me poterali ispred sebe. Zarobljavanje se odigralo u potpunoj tišini, uz neverovatnu ekonomičnost pokreta. Izgledalo je kao igra bića na dnu okeana.

Ubrzo sam se našao u podrumu preuređenom u pritvor. Loše osvetljeni slabom petrolejkom, sa puškama između nogu, oko mene su dremali članovi pobunjeničke milicije. Bezličnim glasom, razmenili su nekoliko reči sa patrolom koja me je dovela. Jedan me je pretresao.”

Egziperi nije govorio španski, ali je razumeo da traže njegova dokumenta. Pokušao je da im objasni da je novinar i da su mu dokumenta ostala u hotelu. Jedva su ga okrznuli pogledom, potpuno nezainteresovani za njegovo prisustvo. Veoma ga je zabrinula i začudila atmosfera koju nije očekivao u kampu pobunjenika:

„Dominantan utisak je bio - dosada. Dosada i pospanost. Činilo se da je koncentracija ovih ljudi potpuno potrošena. Skoro da sam čeznuo za izrazom neprijateljstva, kao ljudskim kontaktom. Međutim, piljili su u mene bez ikakvog izraza na licu, kao da gledaju ribu u akvarijumu.”

Nakon mučnog perioda posmatranja svojih otmičara, ne znajući šta da očekuje, Egziperi je osetio snažnu potrebu za bilo kakvom potvrdom svog postojanja:

„Osetio sam strahovitu potrebu da viknem nešto što će ih podsetiti na moje prisustvo - koliko imam godina, recimo. To je impresivno, godine čoveka! To sažima ceo njegov život. Potrebno je mnogo godina da se postigne zrelost. Raste se kroz mnogo srušenih prepreka, mnogo zalečenih bolesti, mnogo preživljenih tuga, mnogo prevaziđenih očaja, mnogo opasnosti koje se nesvesno izbegnu. Odrasta se uz tako mnogo želja, mnogo nade, mnogo kajanja, mnogo padova, mnogo ljubavi. Godine čoveka nose dobar teret iskustva i sećanja.”

Egziperi je tada imao 37 godina. Međutim, ono što se potom desilo nije imalo veze sa godinama, težinom zrelosti ili bilo kojim svesnim samopotvrđivanjem. Umesto toga, bilo je vođeno jednostavnim, najdubljim oblikom ljudskosti.

„Tada se desilo čudo. Veoma diskretno čudo. Nisam imao cigarete. Kako je jedan od čuvara pušio, pitao sam ga nespretnim gestom, uz nesvestan nagoveštaj osmeha, da mi da cigaretu. Čovek se protegao, prešao rukom po čelu i podigao pogled, ne gledavši više u moju kravatu već u lice i zapanjiio me nečim što je takođe bio nespretan pokušaj osmeha. Doživeo sam to kao svitanje zore.

Ovo čudo nije okončalo tragediju, potpuno ju je eliminisalo, kao svetlo senku. Ovo čudo nije promenilo ništa vidljivo. Slaba petrolejka, sto prekriven papirima, čovek oslonjen na zid, boje, mirisi, sve je ostalo isto. A opet, sve se suštinski promenilo. Taj osmeh me je spasao. Označio je početak nove ere. Svaka beživotna stvar u tom podrumu je zasvetlela. Nevidljivi krvotok je ponovo uspostavljen, povezujući sve stvari u jedno telo i vratio im značenje.

Mladić koji mi se osmehnuo, i koji do pre nekoliko trenutaka nije za mene bio ništa do funkcija, alatka, monstruozni insekt, sada je delovao stidljivo. Terorista sa stidljivim osmehom! Nije bio ništa manje brutalan od ostalih, ali je otkriće ljudskosti u njemu uperilo snažno svetlo ka njegovoj ranjivosti. Iza nadmenosti, svaki čovek u dubini svog srca poznaje oklevanje, nedoumicu i tugu.

U tom trenutku još ništa nije bilo izgovoreno, ali je sve bilo rešeno.”

Četiri godine kasnije, ubrzo nakon što je napisao Pismo taocu (te 1943. godine je objavio i svoje poznatije delo Mali princ), Antoan de Sent Egziperi je 31. jula 1944. godine zauvek nestao u vodama Biskajskog zaliva, severno od obale Galicije. Poginuo je kao pilot tokom izviđačke misije, izvršavajući zadatak snimanja terena u okviru priprema za iskrcavanje saveznika u Provansi.

Horst Ripert, pilot nemačkog borbenog E-109 koji je oborio Egziperijev avion, zaplakao od tuge šezdeset godina kasnije kada je saznao da je ubio svog omiljenog pisca. Rat, za razliku od osmeha, stvara neke mnogo tragičnije veze.

Creative Commons License Zabranjeno je kopiranje članka na druge sajtove bez validnog linkovanja ka originalnom tekstu u skladu sa licencom ΜΕΔΙΑΣ by Vojin Petrović is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License i prema odredbama Zakona Republike Srbije o autorskim i srodnim pravima ("Sl. glasnik RS", br. 104/2009, 99/2011 i 119/2012). U slučaju neovlašćenog kopiranja bićemo prinuđeni da preduzmemo korake u skladu sa čl. 35 i čl. 36 Zakona o autorskim i srodnim pravima i zatražimo naplatu zakonom propisane nadoknade.

Ostavite Vaš komentar

Ako niste već objavljivali komentare na našem magazinu, komentar će biti objavljen posle moderacije. Vaša email adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.

0 komentara

Podelite sa prijateljima

Translate article

Pročitajte slične članke

Prijavite se

Prijavite se na listu za primanje informacija o novim člancima i ostalim dešavanjima na našem Magazinu. Unesite Vašu E-mail adresu:

Medias na Fejsbuku

Medias na Twitteru