Da li nam je kolektivna svijest tako otupila, zašto sjedimo pored televizora i gledamo prijenose u kojima u ženskim disciplinama možemo vidjeti neke predopingovane polu-muškarce, u muškim polu-robote, a umjesto robota koji mjere vrijeme sjede oni koji rade po instrukcijama ovih sa videa ispod, pa tako mogu da kroje rezultate po potrebi (sjetimo se finala sa prošlih OI, Čavić-Felps). Na koji god neutralan forum da odete, možete pročitati da je nemoguće da čovjek uzme 8 zlatnih medalja plivajući pri tome u bar 20 trka, od toga ponekad 3 puta u jednom danu. I onda kad se završe OI nađu mu da se malo naduvao. Siroto dijete, loše ga društvo nagovorilo, završilo se sve sa ukorom trenera (pred opomenu).

Napokon, najblaže rečeno, cinično zvuči odluka (znači, ne zahtjev ili molba) američkog olimpijskog komiteta da njihove sportiste ne smiju na doping kontrolisati one komisije koje kontrolišu sav ostali sportski svijet, nego za njih garantuje američka vlada?! Ne bih želio da se shvati da ovo pišem razočaran rezultatima naših sportista. Svako realan zna da siješ onako kako žanješ. Mi ne možemo praviti ljude-mašine kao Ameri, ne možemo izolovati sportiste od ostatka društva i trenirati ih 365/24 kao Kinezi. Meni osmjeh Ivane Maksimović vrijedi neuporedivo više nego Felpsovih 20 medalja.

Teško da možemo da se izolujemo od ostatka svijeta i ignorišemo OI, ali ne treba im ni pridavati značaj koji odavno nemaju. Oni nek se takmiče za statistike, rekorde, desetine medalja, mi možemo uzeti loptu pa izaći pred zgradu ili u dvorište i ubacivati loptu u kakvu korpu, možemo skočiti kraj zida, pa ako danas dotaknete višu tačku nego juče, slobodno možete računati da ste oborili vrijedan rekord.