Pojam OBITELJ možemo tumačiti s više stajališta. Ako je gledamo s tradicionalnog sociološkog stajališta tada je obitelj zajednica dvoje supružnika a zatim i njihovog potomstva. Pedagogijska znanost smatra da se zajednica između dvoje supružnika koji nemaju potomstva ne smatra obiteljskom već bračnom.
U određenim društvima izvanbračne zajednice priznate su jednako kao i bračne . Također se obitelji smatraju i zajednice čije potomstvo ne mora biti biološko. No i sociolozi i pedagozi slažu se s time da je „obitelj temelj društva, univerzalna društvena institucija, bez koje društvo ne bi moglo funkcionirati, odnosno primarna društvena zajednica koja je podložna procesu metamorfoze u skladu s društveno-kulturnim rastom i promjenama.“
Obitelj ima 4 osnovne funkcije.
Sexualna funkcija obitelji prema mnogim autorima predstavlja bitnu sferu života žene i muškarca. Iz nje proizlazi reproduktivna funkcija obitelji u kojoj nastaje novi život . Nadalje imamo ekonomsku funkciju obitelji i kao posljednju socijalizacijsko-odgojno-obrazovnu funkciju. Jedna od funkcija obitelji je i skrb te pružanje zaštite.
Po samom rođenju djeteta imamo nagon zaštitnički se ponašati pa tako i kroz sve faze njegova odrastanja. Zapravo taj „roditeljski sindrom“ nikada ne nestaje. Djetetu prenosimo sva svoja znanja, iskustva, pokušavamo ga maksimalno dobro usmjeriti na put kojeg smatramo ispravnim. Težimo nekom idealnom rezultatu tog svog uloženog truda. No…što se događa kada stvari ne idu tokom kojeg smo mi očekivali, predvidjeli, željeli? Što se uopće događa kada nam isto to naše dijete pomjeri kalupe u koje su nas smjestili oni što su nas odgajali ili u koje smo se sami smjestili smatrajući da odgovaraju moralnim ili društvenim normama? Koliko je naša svijest u stanju prihvatiti neočekivano, prihvatiti da nam je dijete homoseksualno, biseksualno? Da li i tada prevladava naš urođeni nagon zaštite i skrbi?
Na žalost ne. Mnogi u tom trenutku prestaju biti roditelji zbog svoje jednodimenzionalne svijesti . Zbog čega? Da li to dijete mijenja svoj fizički oblik u trenutku spoznaje njegove seksualnosti? Da li to dijete koje je godinama homoseksualno u trenutku priznanja narušava tuđe živote, djeluje negativno na okolinu? Zašto ga onda roditelji gledaju kroz zatamnjene naočale, kao zadnju pošast, kao oličenje nemorala, bluda? Zašto se u trenutku odriču obitelji kao institucije da bi se priklonili masi i bili ne daj Bože drugačiji od većine, odbacujući vlastito dijete u trenutku kad su mu vjerovatno najpotrebniji?
Žalosno je što veoma mali broj roditelja umije iz jedne dimenzije prijeći u drugu i shvatiti da veličina roditeljstva nije u broju tenisica, igračaka, čokoladica…već u bezgraničnoj ljubavi kojom djetetu gradite samopouzdanje.
