Nezvanična vojnička himna njemačkih vojnika ostala je do danas jedna od najpoznatijih pjesma iz Drugog svjetskog rata. Voljeli su je svi vojnici, njemački, saveznički, ruski, jer ih je melanholičnom melodijom i stihovima vraćala u zavičaj i voljenu porodicu. Mrzeli su je istim intenzitetom, jer je postala simbol rata i stradanja.
Priča o Lili Marlen počinje 1915. godine, negdje u rovovima Prvog svjetskog rata. Mladi njemački učitelj Hans Lajp biva mobilisan i nakon obuke poslat na istočni front gdje je i ranjen. Ponesen vojničkom čežnjom za djevojkom, piše sladunjave vojničke ljubavne stihove. U njegov život je tih dana ušetala i jedna mlada bolničarka koja ga je previjala. Djevojka se zvala Lili a bolničarka Marlen. Dakle, ne znajući kome da posveti pjesmu, on jednim udarcem ubija dvije muve i djevojku iz pjesme naziva Lili Marlen. Šuškalo se čak da Marlen i nije bila bolničarka nego djevojka koja je vojnicima dizala moral baveći se najstarijim zanatom. U svakom slučaju, rat se završava i sveska sa pjesmama pada u zaborav.
Osjetivši miris novog rata, 1937. godine Lajp lista stare sveske i nalazi na zaboravljenu pjesmu. Objavljuje je pod imenom Pjesma mladog vojnika na straži. Naknadno pjesmi dodaje još dvije strofe. Obraća se kompozitoru Norbertu Šulcu i traži prigodnu melodiju. Šulc komponuje muziku, a pod nazivom Djevojka pod fenjerom pjesmu je otpjevala kabaretska pjevačica Lale Andersen u praskozorje rata, 1939. godine. Sam Šulc je priznao da je muziku prvobitno namijenio za reklamu paste za zube. Nakon što je uparena sa Lajpovim stihovima ponuđena je jednom pjevaču koji ju je odbio. Pjesma prolazi nezapaženo i biva zaboravljena usljed početka rata i silnih pjesama sa rodoljubivom i tematikom. Iz Gebelsovog ministarstva je pjesma ocijenjena kao izrazito defetistička i time joj je, naizgled, zapečaćena sudbina.
I kako to često biva i ova priča se seli u naše krajeve. Nakon okupacije Beograda, Nijemci nastoje da što prije pokrenu emitovanje Radio Beograda, jer je do rata imao jedan od najjačih predajnika u Evropi. Emitovanje radio stanice Zoldatenzender na frekvenciji Radio Beograda počinje 25. aprila 1941. godine. Program je prevashodno bio namijenjen njemačkim trupama u sjevernoj Africi. Pošto je stanica imala izuzetno mali broj ploča, obraćaju se državnom radiju u Beču i traže pomoć. Ovi im šalju dva paketa otpisanih ploča, i među njima se nalazi i Lili Marlen. Zbog nedostatka ploča, pjesma je često emitovana na talasima Radio Beograda. Postaje neverovatno popularna među vojnicima. Znajući za Gebelsovo mišljenje o njoj, sklanjaju je sa programa. Tih dana je na adresu Radio Beograda stizalo i do 12000 pisama vojnika sa afričkog fronta i većina se odnosila na pesmu Lili Marlen. I sam komandant afričkog korpusa, feldmaršal Ervin Romel, interveniše i traži da se pjesma emituje svakodnevno. Puštana je svako veče u 21:57, uoči večernjeg dnevnika. Melanholični stihovi su se slušali sa obje strane fronta. U tom periodu i radio prijemnici savezničkih vojnika su se namještali na frekvencije Radio Beograda. Po nepisanom pravilu, u vrijeme emitovanja pjesme prestajala su sva borbena dejstva.
Svoje verzije pjesme su napravili i saveznici - Amerikanci, Englezi, Francuzi pa čak i Rusi. Naredne tri godine, sve do oslobođenja Beograda, širom jugoistočne Evrope i sjeverne Afrike, od 21:57 do 22:00, po svjedočenjima mnogih vojnika, i njemačkih i savezničkih, u rovovima su odjekivali melanholični stihovi pjesme koja ih je podsjećala na srećnija vremena.
Pjesma je ostala popularna i poslije rata, a najpoznatiju verziju je otpjevala Marlen Ditrih. U Jugoslaviji je ostala upamćena kao simbol njemačke okupacije, i nikada više nije bila podobna za javno emitovanje.
Jugoslovenske posleratne generacije se sa pjesmom susreću u filmu Balkan ekspres, u kultnoj sceni kada Toma Zdravković koji glumi kafanskog pjevača odbija da je otpjeva njemačkim vojnicima.
