Često pričamo o ženama nad kojima muškarci vrše neki od oblika nasilja, vjerovatno iz razloga što su žene slabiji spol-fizički. No, nisu rijetke situacije kada se zamijene uloge pa žena postaje zlostavljač, a muškarac taj koji ispašta. Kao pripadnice slabijeg spola, žene nisu u mogućnosti demonstrirati snagu ali zato posežu za drugim oblikom nasilja, onim psihološkim. Muškarci tvrde da takav oblik puno više boli od batina.
„Povremeno sam radio na građevini, ali to je bila kap u moru. Postao sam višak u vlastitoj familiji, djeca su me gledala kao propalicu. Kad bih pitao što je za ručak, odgovorila bi mi: “Ono što si danas zaradio”. Na njezine napade ja sam samo šutio jer nisam imao što reći, a nju je to još dodatno ljutilo pa bi postala agresivna. U takvim situacijama skupio bih se i otišao iz stana jer bi u suprotnom sigurno došlo do fizičkog obračuna. Ali, taj psihički teror bio mi je gori i teži nego da me nečim udarila. To bih lakše podnio.“
U našem društvu smiješno je čuti da je muškarac zlostavljan, obično se uspoređuje s papkom, šupkom, slabićem…i nerijetko izaziva čitave salve smijeha: „Čuj, žena ga istukla a vidi koliki je on, grdosija od 2 metra i 100 kila, a ona metar i žilet“. Tipičan balkanski način razmišljanja. Nikome ne pada na pamet da ima muškaraca koji ne mogu dići ruku na ženu, bez obzira što su fizički nadmoćniji.
Sramota je muškarcu priznati da trpi nasilje, sramota je biti izložen podsmjehljivim pogledima, sramota je nailaziti na podrugljive komentare i ismijavanja kolega, prijatelja, sramota je uopće priznati da nisi i ne želiš na nasilje odgovoriti nasiljem. Zaista je neugodno naći se u očaju i pri tome nemati nikakvu podršku ili pomoć i razumijevanje.
A kako se država brine o zlostavljanim muškarcima? Da li i oni imaju neke udruge, sigurne kuće, SOS telefone na koje mogu zatražiti pomoć? Kakav odgovor dobiju i kada je zatraže?
”Vjenčali smo s prije 40 godina. Do prije 20 godina živjeli smo normalno, a sada Bože sačuvaj. Najgore mi je bilo kada me prije osam godina udarila čekićem teškim tri kilograma u glavu. Jedva sam preživio. Prijavio sam je policiji, ali nikom ništa. Otišao sam i u Centar za socijalnu skrb, a tamo su mi rekli da kakav si to čovjek dozvoljava da ga žena tuče.”
U čitavoj Srbiji postoji samo jedna sigurna kuća za muškarce (općina Ćuprija), i to ona koju je pokrenuo bivši predsjednik te općine Dušan Trifunović, koji je i sam prošao kroz pakao nasilja od strane vlastite supruge. U Hrvatskoj je bilo nekih pokušaja, ali do konačne realizacije nije nažalost došlo. Ono što im se trenutno nudi je udruga putem koje mogu zatražiti pomoć.
Nekada se jasno znala klasifikacija uloga u porodici, muškarac je skrbio za obitelj a žena je čuvala ognjište. Kažem nekada, dok se moglo tako preživljavati. Danas je to naprosto nemoguće jer za prehranjivanje obitelji nije dovoljno 10 prstiju. Tokom vremena žena podjednako sudjeluje u pridonošenju sredstava za življenje. U odnosima u kojima nema međusobnog poštovanja, u kojima se trud ne gleda podjednako, dolazi do čestih verbalnih omalovažavanja a ponekada i do fizičkih obračuna, koji po nekoj mojoj definiciji nastaju kao plod borbe za nadmoći. Pitam se tko nam je uopće nametnuo da u obitelji mora postojati netko tko je glavni? Zar nije podjednaka uloga oba roditelja? Kako god je ženi potreban muškarac da bi stvorila potomke, tako je i muškarcu potrebna žena. Vrlo jasno, jedno bez drugoga ne može. Stotinama i stotinama godina je ona bila ta koja je bila potčinjena, no vrijeme se mijenja. Ne tvrdim da postizanjem ravnopravnosti ženama treba dati za pravo da mašu bičevima, ali smatram da općenito treba iskorijeniti mišljenje da netko mora voditi glavnu riječ.
