“ Dispozicija je pretpostavljena, relativno trajna, neuropsihička struktura koja predstavlja osnovu za neko svojstvo ili djelatnost organizma. Ispoljava se kao urođena ili stečena spremnost, tendencija ili sklonost ka određenom tipu reagovanja u određenim situacijama“.
Dispozicije su određene anatomskom i fiziološkom strukturom djeteta, a sposobnosti se razvijaju na tim dispozicijama. Osnov sposobnosti su dispozicije (unutrašnji faktor), a koje i kakve će se sposobnosti razviti kod djeteta zavisi od vanjske sredine u kojoj dijete živi (vanjski faktor) i prirode dječije aktivnosti u interakciji sa uvjetima okoline. Spremnost djeteta za razvijanje određenih sposobnosti najlakše se može utvrditi na osnovu dostignutog razvojnog stupnja djeteta i postojećih interesa.
Istraživanja su potvrdila da način na koji se porodica (uža i šira) postavi prema djetetu i uredi njegov život u prvim mjesecima života usmjerava cjelokupan kasniji razvoj i ponašanje u budućnosti. Smatra se da sva duševna stanja, osobine ličnosti i navike koje se oblikuju do pete godine ostaju trajno prisutne i obilježavaju tu osobu tokom cijelog njenog života i presudni su faktor u pogledu njegovog ponašanja.
No, što se dešava s onom djecom koja su uslijed okolnosti odrastala izvan društva uz minimalne ili nikakve kontakte s ljudima?
Poznati francuski publicist L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna činjenica a ne tek tema raznih mitova. Ona egzistiraju i danas i to ne samo u džunglama Afrike, Azije i Južne Amerikeveć i uEuropi. U mnogim slučajevima njih ne odgajaju samo vukovi, već i majmuni, medvjedi, leopardi, a poznati su i slučajevi gdje su roditelje zamijenili psi, pa čak i drveni konjić u mračnoj zaključanoj sobi.
Zbog života u divljini i odgoja kojeg su im pružile životinje njima nedostaje sposobnost korištenja ljudskog govora. Najčešće se ponašaju poput životinja koje su ih odgojile i teško se prilagođavaju životu s ljudima.
Od 1600. godine zabilježeno je i dokumentirano otprilike četrdeset slučajeva djece koja su usvojila one aktivnosti kojima se služila zajednica životinja koja ih je prihvatila kao svoju mladunčad. Iako su pojedini slučajevi feralne djece pronađeni u relativno ranoj životnoj dobi, njihova defektnost i nemogućnost da nauče ljudske oblike ponašanja bila je tako velika da uza sve napore medicine nisu živjeli dugo. Usprkos genskom nasljeđu svojih roditelja nisu ničim odavali svoje ljudsko porijeklo i vanjštinu. Svi napori bili su uzaludni kako zbog promjene okoline na koju nisu bili naviknuti tako i zbog toga što su putem sazrijevanja odavno prošli fiziološki uvjeti za učenje ljudskog ponašanja kao što je uspravan hod ili usvajanje artikuliranog ljudskog govora
Viktor, dječak koji je pronađen u tada neistraženom šumskom predjelu Aveyron (južna Francuska) zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. Kada je uhvaćen imao je između11 i 12 godina, visine oko 140 centimetara. Pio je vodu kao govedo, branio se zubima i noktima i glasao krikovima. Lice mu se neprekidno grčilo, škrgutao je zubima i nije mogao mirovati pa se u prostoriji kretao poput zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo, nikada nije zaplakao, a njegovo lice nije odavalo unutarnje raspoloženje. Nakon višegodišnjih, upornih nastojanja doktora J.M.G.Itard-a da socijalizira ovoga dječaka i nauči osnovnim funkcijama, Viktor jeusvojio uspravno hodanje, naučio nekoliko riječi, navikao se na upotrebu pribora za jelo i stekao osnovne navike održavanja čistoće. Iako Viktor nije postao ravan normalnoj djeci ipak se priviknuo na ljudsko društvo i stekao stanovite korisne navike. Naučio je djelomično čitati i pisati ali nikada nije usvojio sposobnost tečnog govora.
Djevojčice Amala i Kamala, starosti 18 mjeseci i 8 godina, nađene su u vučjoj jazbini. Pretpostavlja se da nisu bile sestre več napuštene ili otete od strane vukova. Otkrio ih je Joseph Singh, misionar koji je vodio sirotište u sjevernoj Indiji. Kada su dovedene u sirotište, djevojčice nisu pokazivale ni trunčicu ljudskosti. Svu odjeću koju bi im obukli trgale su sa sebe, a odbijale bi sve osim sirovog mesa. Spavale su zajedno, stisnute u "lopticu", a u snu su režale i "trzale" nogama. Budile su se isključivo nakon što se digao mjesec i tada bi zavijale kao zatočeni vuk. Toliko dugo su hodale na četiri noge da su im se zglobovi skratili do točke u kojoj više nije bilo moguće naučiti ih hodati uspravno. Nikad se nisu smijale niti pokazivale zanimanje za društvo ljudi. Jedini osjećaj koji su pokazivale na licu bio je strah. Čak su im i osjetila bila poput vučjih. Singh je tvrdio da su im oči, kao mačkama, svijetlile u mraku, a komad mesa mogle su namirisati preko cijelog dvorišta. Sluh im je također bio izoštren pa su zato slabo podnosile ljudske glasove. Singh je čvrsto odlučio djevojčice naučiti ljudskosti, ali nažalost, prije nego što je terapija uznapredovala, mlađa od dviju djevojčica, Amala, razboljela se i preminula.
Bello je nađen 1996.g. u Nigeriji kad je imao oko 2 godine. Bio je mentalni i fizički invalid, pa se pretpostavlja da su ga roditelji ostavili u džungli kada je imao oko 6 mjeseci. To je česta pojava u plemenu Fulani, nomadskom narodu koji prelazi velike udaljenosti u zapadnoj Africi. Vjeruje se da su Bellu posvojile čimpanze. Kad je pronađen, hodao je kao čimpanza. U sirotištu je po noći skakao i bacao stvari te tako ometao drugu djecu. Šest godina kasnije, Bello se znatno smirio, ali i dalje je hodao kao čimpanza i proizvodio majmunske zvukove. Umro je 2005. godine.
Rochom P'ngieng (Kambodža)je uhvaćena 2007.g.- 19 godina nakon svog nestanka. Izgubila se u džungli dok je s obitelji tjerala krdo bizona. S njom je izgubljena i mlađa sestra koja nije preživjela. Tjedan dana nakon što je nađena, Rochom je imala velikih problema s povratkom u civilizirani život. Jedine riječi koje je mogla progovoriti bile su "otac", "majka" i "trbobolja". Kada bi bila žedna ili gladna, prstom bi pokazivala na usta i bilo joj je draže puzati nego hodati uspravno. U više navrata je pokušavala pobjeći nazad u džunglu. U svibnju 2010.g. u tome je i uspjela. Pobjegla je i do danas nije nađena.
Daniel je 1990. pronađen u andskom gorju u Peruu. Osam je godina preživljavao na kozjem mlijeku i korijenju i bobicama. Kao i druga divlja djeca, od života u divljini poprimio je divlje karakteristike. Hodao je na četiri noge, a ruke i stopala su mu otvrdnula zbog stvaranja dodatnog tkiva od ožiljaka koje je služilo kao papak. Znao je komunicirati s kozama i nije mogao naučiti govoriti. Nakon što je nađen, Daniela je proučavao tim znanstvenika s Kanzaškog sveučilišta koji su mu nadjenuli ime.
Traian Caldarar (Rumunjska) je tri godine živio sa psima u divljini. Imao je 7 godina kad je nađen. Pobjegao je od kuće zbog obiteljskog nasilja. Iako je imao 7 godina, Traian je bio veličine trogodišnjaka. Nije mogao govoriti i bio je gol, a živio je u kartonskoj kutiji prekrivenoj najlonom. Patio je od teškog rahitisa, imao inficirane rane i lošu cirkulaciju. Liječnici vjeruju da Traian nije mogao preživjeti sam i da su mu pomogli lokalni psi lutalice. Nađen je pored mrtvog psa kojim se izgleda hranio.
Ruska socijalna služba Volgograda 2008.g. je spasila sedmogodišnjeg dječaka-pticu zanemarivanog od strane majke, koja ga je maltene odgajala u kavezu. Dječak je s majkom živio u malom dvosobnom stanu, 
okružen pticama i kavezima. Prema njemu se odnosila kao prema još jednom od svojih ljubimaca tako da s njim nikad nije razgovarala. Dječak nikad nije naučio govoriti, komunicirao je cvrkutanjem. Kad je otkrivena, dječakova majka potpisala je dokument u kojem se odriče djeteta i daje ga na brigu državi. Privremeno je smješten u umobolnicu, no kasnije su brigu o njemu preuzeli profesionalni psiholozi.
JohnSsabunny je kao dječak pobjegao od kućeod straha pred ocem koji je ubio majku. Za vrijeme boravka s majmunima u šumama Ugande, naučio je njihove manire i način komunikacije i prešao na ishranu uglavnom voćem kojim su se i oni hranili. Jedini je od feralne djece koji se uspio vratiti normalnom životumeđu ljudima. Još uvijek se lako i jednostavno sporazumijeva s majmunima i voli se družiti s njima zbog čega je popularan kao Ugandski Tarzan. O njegovom životu s majmunima a i sadašnjem, s ljudima je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova.
Svjetske su medijske agencije posljednjih godina javljale o otkriću više slučajeva teške zapuštenosti malodobne djece, koju su, umjesto roditelja, nerijetko odgajali psi! Jednog takvog dječaka- psa imenaAxel Rivas, roditelji 
su zanemarivali i zlostavljali sve do njegove pete godine kada je smješten u sirotište. Novi dom nije mu se sviđao te je 1998., u dobi od osam godina, pobjegao. Nakon toga živio je sa skupinom pasa lutalica na ulicama čileanskog grada Talcahuana. Iako je pokazivao znakove depresije i netrpeljivosti prema ljudima, nije pokazivao znakove "divljaštva" poput druge feralne djece. Govorio je tečno, iako šturo te nije vodio previše računa o osobnoj higijeni. Tijekom boravka u domu pokazao je stanoviti napredak ali kasnije se ispostavilo da je na taj način samo zavarao odgojitelje kako bi pobjegao što je vrlo brzo i učinio.
Daleko najpoznatiji slučaj zanemarivanja od strane roditelja je priča o Oxani Malayi koju su roditelji alkoholičari izbacili iz kuće i od treće do osme godine života živjela je sa psima. Oxana se sklonila sa psima koji su se brinuli o njoj pa je od njih naučila kako se ponašati. Veza Oxane s čoporom bila je toliko jaka da su spasioce u prvom pokušaju otjerali psi.
Oxana je hodala na četiri noge, režala, lajala, mirisala hranu prije nego što ju je pojela a sve što je znala reći kad su je našli bilo je "da" i "ne". Istraživanja su pokazala da ima izoštren njuh, vid i sluh. Teško se prilagodila normalnim ljudskim uvjetima života. Zbog dugog perioda života sa psima, 1991. godine jedva je pričala, no s vremenom stanje joj se znatno poboljšalo. Od rane 2010. godine živi u domu za mentalno zaostale, gdje pomaže u radu na farmi.
