Samo u Srbiji živi oko 200.000 gluvih ljudi. Kako se o tome malo govori, najčešće postanemo svesni njihovog prisustva tek onda kada pokušamo da ostvarimo komunikaciju sa njima i kada nas zbuni njihov naizgled monoton glas kojim se trude da komuniciraju, a koji mi bez poznavanja znakovnog jezika, teško razumemo.
Gluve osobe su one čije je oštećenje sluha veće od 80 dB tako da je sa njima nemoguće ostvariti govorno sporazumevanje. Bez obzira na slušni aparat, oni iz okoline ne primaju nijedan zvuk. Ukoliko oštećenje sluha postoji od rođenja, prirodno učenje govora im je onemogućeno jer one nikada nisu imale dodira sa zvukom i govorom. Kod osoba koje su rođene sa normalnim sluhom a do oštećenja je došlo kasnije, učenje govora je nešto lakše jer su već komunicirali na takav način.
Osobe koje ne čuju su suočene sa brojnim predrasudama i odbacivanjem. Njihovi problemi uključivanja u zajednicu počinju od školskih dana, a traju i kasnije kroz diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Savremeni trendovi nalažu da što više dece sa oštećenim sluhom pohađa redovne, a ne specijalne škole. Međutim, neretko nastavnici zaboravljaju da na času govore sporije kako bi i ova deca mogla da ih prate. Često izostaje i njihova podrška ovim mališanima koja je neophodna da bi ih zdrava deca prihvatila sa što manje predrasuda.
Ukoliko analiziramo komunikaciju ljudi kojima sluh nije oštećen, primetićemo da oni veoma često koriste znakove umesto reči: pokret glavom na dole – DA, odmahivanje glavom – NE, podizanje i spuštanje ramena – NE ZNAM, stavljanje prsta na usta – ĆUTI. Pored toga, osobe koje nemaju problem sa sluhom, komunikaciju bez glasa često ostvaruju i uz pomoć mimike lica, kojom jasno svom sagovorniku šalju svoje poruke u vidu emocija, od nasmejane, preko namrštene, začuđene ili tužne. Znači i oni koriste znakovni jezik, mada toga najčešće nisu svesni.
Na zasedanju UNESCO-a, 1984. godine u Parizu, formulisana je definicija znakovnog jezika koja glasi: „Znakovni jezik je vid komunikacije, kojim se reči i pojmovi iskazuju rukama, kojom prosečan pojedinac lako izražava reči, misli i celine, zavisno od konteksta ili složene serije ideja“. Drgocena pomoć ljudima kojima je sluh oštećen bi bila kada bi svi naučili još jedan svetski jezik – znakovni jezik. Ako učimo latinski jezik, kojim više niko ne govori već se koristi isključivo u stručnim oblastima kao što su medicina i pravo, zašto ne bi učili i jedan struktuiran i živ jezik koji bi pomogao ljudima sa oštećenim sluhom da ravnopravno učestvuju u svakodnevnoj komunikaciji, pa i u životu koji žive?
Holivudski glumci Natali Portman i Džoni Dep su se potrudili da ga nauče. U spotu za pesmu Pol Makartnija - "My Valentine", oni su komunicirali znakovnim jezikom i na taj način poslali poruku širom sveta. Čak i greške koje su u novonaučenom jeziku načinili su izazvale simpatije i razumevanje kod osoba sa oštećenim sluhom. Udruženje osoba sa oštećenim sluhom se srdačno zahvalilo holivudskim zvezdama na promociji njihovih prava a greške koje su napravili su opravdali time što je njihovo izvođenje numere više poetičkog karaktera kao i da se varijante jezika znakova donekle razlikuju.
Za sve one koji su u ovom humanitarnom delovanju našli razlog za podsmeh, ostaje otvoreno pitanje:
A, koliko ste vi do sada pomogli?
