Toma Zdravković, nije lako naći pravi put

20 Nov 2016
Autor Tea
3266 pregleda

Iako kod nas postoji ozbiljna podela ljudi u odnosu na opredeljenost ka jednom muzičkom pravcu, čini se da ne postoji osoba koja ne zna bar jedan od pregršt hitova koje nam je ostavio najveći boem svih vremena da uz njih slavimo, radujemo se i drugujemo, a kako njegova violina svakoj pesmi daje melanholičan ton i da plačemo i tugujemo. Na današnji dan, 20. novembra 1938. rođen je „čovek sa najtužnijim očima na svetu”, Toma Zdravković.

Toma Zdravković, nije lako naći pravi put

Životni put legende kafanske muzike bio je popločan strašću. Kako je poput svih boema voleo kafanu, piće, žene ali i kocku, bio je od onih ljudi koji su se jednog dana budili ekstremno bogati, a već sledećeg shvatali da nemaju ni za hleb. Odrastao u selu Pečenjevce blizu Leskovca, još sa petnaest godina je uvideo da je pesma njegov jedini spas i istinska ljubav. Oni koji su ga u to doba slušali, osećali su da u njegovom glasu postoji nešto što pleni, ali im mršav, neugledni siromah nikako nije ličio na buduću zvezdu.

Ko zna kojim bi pravcem krenuo njegov život da jedne noći gladan i promrzao nije slučajno upoznao legendarnu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja mu je pružila šansu da peva sa njenim kafanskim orkestrom, čime su se pred njim otvorila vrata koja su vodila stazom zvezda naše narodne muzike. Sudbina je htela da joj baš on kasnije napiše pesmu „Šta će mi život bez tebe dragi”, po kojoj je postala besmrtna. Mnogo godina kasnije nakon njene tragične smrti je o tome pričao sa setom:

Silvana je insistirala da joj napišem pesmu jer nije imala hit, a mene je uvek pokretala ljubav, posebno ona neostvarena. Kako njoj da napišem pesmu kada smo oduvek bili samo prijatelji?

Zaista su njegove pesme bile autobiografske, a ljubav jedini pokretač. I mada se kao čovek zaljubljive prirode ženio četiri puta, najbolje njegove pesme su nastajale onda kada je patio: Da l’ je moguće, Branka, Kafana je moja sudbina, Dotak’o sam dno života, Prokleta nedelja, Umoran sam od života, Dva smo sveta različita...

Violina koja svojom melanholičnom bojom prodire i u najhladnija srca praćena nežnim glasom u kojem dominira životna iskrenost, učinili su da Toma Zdravković uskoro postane i ostane na našem prostoru jedna od najvećih zvezda narodne muzike.

Od tada će se u našem narodu često čuti pošalica: Lideri su se uvek oslanjali na narod, a narod se oslanjao na Tomu. Taj „njegov narod” je obuhvatao, a i danas obuhvata ljude svih kategorija, od intelektualaca, radnika i seljaka, preko omladine i njihovih roditelja, do umornih alkoholičara i pijanaca u pokušaju.

Čini se kao da je Toma Zdravković upoznavši neslućene visine popularnosti, ali i samo dno života, živeo život klasične holivudske drame. Naš „kralj kafane” dobio je ulogu u dva kultna filma: „Balkan ekspres” i „Bolje od bekstva”, kao i u renomiranim TV serijama „Bolji život” i „Doktorka na selu” u kojoj ne samo da glumi, već je za nju i napisao naslovnu temu, koja je uskoro postala veliki hit.

Saznavši da je teško bolestan, naš „poslednji boem” je svesno dopustio da baš takav način njegovog života učini svoje. Iako po njegovim rečima, nikada nije pio zato što voli alkohol, već zato što je kafana njegov život u kome ne možeš da opstaneš ako ne nazdraviš bar nekoliko puta, alkohol mu je presudio. Kada je oboleo, uprkos svim savetima lekara nije želeo ništa da promeni u svom boemskom životu, već je svoju priču u kojoj je kafana njegova sudbina, pretakao u stihove do poslednjeg dana.

Ostao sam ja negde ipak u svom genu jedno malo seljače kojeg su novac i slava tresnuli u glavu, a kojeg sve to nije zbunilo u prvom trenutku, ali kasnije jeste nekako nadmašilo.

Iako je nakon dvadesetšest godina bavljenja muzikom važio za legendu u čijem društvu su se rado nalazili najveći intelektualci i umetnici tog vremena, svoj prvi solistički koncert je održao 1982. u beogradskom Domu sindikata, a kada ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Tom prilikom se ispred Doma sindikata dvadeset večeri uzastopno tražila karta više.

Napustio nas je 30. septembra 1991. a povodom dvadesetpetogodišnjice od smrti u Areni je održan veliki koncert u kome je učešće uzelo više od 30 naših pznatih pevača koji su pevali Tomine hitove, pokazavši time koliko je njegova duša neprolazna i da će on, koji je živeo samo za trenutak, kroz svoje pesme nastaviti svoj život zauvek.

Kada je njegov kum Kemal Monteno saznao da je bolestan, napisao je pesmu koja obuhvata jedan deo njegovog najplodnijeg stvaralštva, a koja se Zdravkoviću učinila toliko snažnom da je za nju snimio spot koji danas predstavlja jednu vrstu omaža legendi naše narodne muzike.

Creative Commons License Zabranjeno je kopiranje članka na druge sajtove bez validnog linkovanja ka originalnom tekstu u skladu sa licencom ΜΕΔΙΑΣ by Vojin Petrović is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License i prema odredbama Zakona Republike Srbije o autorskim i srodnim pravima ("Sl. glasnik RS", br. 104/2009, 99/2011 i 119/2012). U slučaju neovlašćenog kopiranja bićemo prinuđeni da preduzmemo korake u skladu sa čl. 35 i čl. 36 Zakona o autorskim i srodnim pravima i zatražimo naplatu zakonom propisane nadoknade.

Ostavite Vaš komentar

Ako niste već objavljivali komentare na našem magazinu, komentar će biti objavljen posle moderacije. Vaša email adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna.

1 komentara

 
zara, 21 Nov 2016

Predivno napisano. Nema ko nije voleo da sluša Tomu, dok peva. Izuzetan pevač, kompozitor i čovek. Jedina mana mu je bila, što nije voleo sebe.

Odgovori

Podelite sa prijateljima

Translate article

Pročitajte slične članke

Prijavite se

Prijavite se na listu za primanje informacija o novim člancima i ostalim dešavanjima na našem Magazinu. Unesite Vašu E-mail adresu:

Medias na Fejsbuku

Medias na Twitteru